Inatevju nakon Paraolimpijskih igara u Londonu 2012. godine – David Weir
Paraolimpijski heroj Dejvid Vir je pokušavao sve vrste sportova prije nego što se potpuno predao trkama u invalidskim kolicima. Porijeklom iz južnog Londona, zvani Weir-Wolf (Vir-Vuk), kaže da je njegova karijera mogla biti potpuno različita da je živio sjeverno od Temze.
Kako su Vam ruke?
Zapravo se osećam OK. Bio sam u odličnoj formi kada sam došao na Igre. Moj oporavak je bio prilično dobar. Ruke me ne bole previše, samo sam malo umoran. Još uvijek sam uzbuđen zbog svega što sam postigao i zaista uživam u ovim trenucima.
Kako bi ste sumirali ove Igre?
Fantastično! Osvojiti četiri zlatne medalje na Igrama kod kuće je posebno. Odlazeći na Igre, nisam htio da stavljam preveliki pritisak na sebe, ciljao sam na jedno zlato. Znao sam da ako želim da budem dobar na Igrama, moram da imam dobar start i rezultat će uslijediti.
Da li ste iznenađeni ogromnom gužvom?
Bio sam iznenađen punim stadionom pred jutarnje sesije, to nam je dalo veliki podsticaj. Mislio sam da će prodaja ulaznica dobro proći jer su Seb Coe i Locog uradili sjajan posao promovisanja London 2012. Takmičiti se pred toliko ljudi na Igrama kod svoje kuće je izvanredno.
Da li se percepcija javnosti o Paraolimpijadi promenila?
Izloženost paraolimpijaca je potpuno nadmašila moja očekivanja. U novinama, i na prvoj i na posllednjoj stranici su vijesti sa takmičenja, tako da je paraolimpijski sport dobio priznanje kakvo zaslužuje. Paraolimpijske igre nisu više o invaliditetu, već o velikim sportistima i velikim sportskim događajima. Ljudi samo žele da vide odlične sportiste koji daju sve od sebe, mi smo nadljudi i fenomenalni sportisti.
Kako ste postali sportski aktivni?
Rođen sam sa oštećenjem kičmene moždine – moja kičmena moždina je prekinuta. Imam neki osjećaj u donjem dijelu svoga tijela, ali ne mogu učvrstiti noge i ustati. Trebalo mi je pet operacija samo da ispravim noge. Moji roditelji me nikada nisu tretirali kao osobu različitu na bilo koji način. Kao dijete, želio sam sve da probam. Bilo mi je dozvoljeno da se penjem po drveću na imanju. Volio sam fudbal i boks, ali nisam mogao da ih praktikujem. Morao sam da nađem nešto što sam mogao da radim iz kolica. Uključio sam se u trening košarke u invalidskim kolicima, ali nisam daleko dogurao jer nije bilo timova blizu mene, svi dobri timovi su u sjevernom Londonu.
Sjećam se da sam gledajući Londonski maraton u invalidskim kolicima pomislio: „Želim da pokušam“. Uključio sam se u Londonski mini maraton kada sam imao osam godina. Nisam imao trkačka invalidska kolica, vozio sam u standardnim dnevnim kolicima. Mislim da sam sve impresionirao svojim dobrim rezultatom, uključujući i samog sebe. To je značilo da sam pronašao svoj sport. Od tog trenutka, više se nisam osvrtao nazad.
Vaše prve Paraolimpijske igre nisu bile uspješne…
Moje prve Igre su bile u Atlanti 1996. Otišao sam tamo kao sedamnaestogodišnjak koji je očekivao oduševljenje, ali ga nisam dobio. Događaj je bio loše organizovan, bilo je dugih redova, a stadion prazan – bilo je oko 5 ljudi u publici. To me je uništilo. Nisam više bio zaljubljen u sport i kada sam se vratio, nisam više htio da vježbam.
Ali ste se vratili…
Sjedio sam na kauču gledajući Tanni Grey-Thompson koja je osvojila mnogo medalja na Paraolimpijskim igrama u Sidneju 2000. Zažalio sam svaki minut svog četvorogodišnjeg odstustva iz sporta. Poželio sam da sam tamo, možda bih se takmičio i za medalju, nikad se ne zna. To iskustvo me je podstaklo, obnovilo je moju želju da ponovo predstavljam svoju zemlju i osvajam zlatne medalje.
Kako izgleda Vaš trening?
Moj trening je težak i zahtjevan kao i bilo kog drugog elitnog sportiste na svijetu. Kada je ledeno hladno u cik zore u zimskom periodu a vi treba da istrčite 15 milja u Ričmond Parku, vlažno je i imate utisak da vam pluća gore, osjećate se fizički bolesni. Isto je kada je vruće i sparno. Uprkos svemu, nikada to ne bih mijenjao.
Vi ste trenirali sa elitnim biciklistima
U trci za Olimpijadu, moja trenerka Jenny Archer me je trenirala sa grupom biciklista visoko rangiranim. Sa njima sam išao i po ravnom i brdovitom terenu u Ričmond Parku, pri trkačkoj brzini. Zahvaljujući toj strategiji, poboljšao sam svoju brzinu i izdržljivost za 20-30%. Tokom 12 nedjelja, oni su me doveli do nekog drugog nivoa sposobnosti za koji nisam ni znao da posjedujem.
Koji je Vaš savjet za uključivanje u sport?
Idite i pokušajte svaki sport. Ima dovoljno sportova za sve osobe sa invaliditetom da pronađu nešto u čemu uživaju. Ne mislite o tome šta ne možete da uradite, razmislite o tome šta možete da uradite. Uživanje je najvažnija stvar. Ako pronađete sport koji vam se dopada, držite ga se i krenite naprijed.
Šta je sljedeće za „Weir Wolf-a“?
Kada postignete nešto posebno, teško je da se to ne odražava na vaše iskustvo. Još uvijek mi izgleda kao da sam se tek nedavno spremao i vježbao za Londonski mini maraton sa osam godina. Uživaću u ovom trenutku koliko god mogu i provesti neko vrijeme sa svojom porodicom. Što se tiče Ria 2016, još uvijek ne razmišljam o tome, ali ću vjerovatno morati da donesem odluku do Božića.
Link na originalnom tekstu:http://www.nhs.uk/LiveWell/fitness/Pages/david-weir-paralympics.aspx
