Upoznali su se još u srednjoj školi, ona je iz Herceg Novog, a on iz Pakraca iz Hrvatske. Spojila ih je Podgorica i ljubav koju slave svakog dana. Jedino u čemu nijesu saglasni je što on voli kladionicu i sport, a ona baš i ne. Ovo su ljubavni heroji na današnji dan, ljudi koji su zaljubljeni i koji vole iznenađenja ne samo 14. februara- Marin i Lidija.
Lidija Radanović Vujković je prije godinu dana postala Marinova supruga, a današnji Dan zaljubljenih slave, jer je to ipak za njih poseban dan – Marinov rođendan. Za CdM ispričala je svoju ljubavnu priču i podsjetila nas da su najveći heroji upravo oni koje možemo da sretnemo svakog dana i koji svojim običnim životima vraćaju vjeru u ljudskost i ljubav.
“Pažnja je potrebna svaki dan, a ne samo na određene datume. Volim iznenađenja i kada me se sjeti osoba koja mi je draga, a posebno kada je to Marin, mnogo me usreći. Ja ta iznenađenja i znak pažnje uvijek poistovjećujem sa ljubavlju. Romantična sam i emotivna, tako da svi lijepi događaji i trenuci u meni bude neke posebne emocije. Moji prijatelji se šale i pitaju me šta ti je Marin poklonio, jer znaju da je „lud“ za raznim aparatima, a prošle godine se potrefilo da je za 8. mart kupio šporet”, prisjeća se ona.
Ovaj mladi bračni par živi u studentskom domu u Podgorici. Imaju još par ispita do kraja osnovnih studija, a Lidija i radi. Upoznali su se još kao srednjoškolci u školi za osobe sa invaliditetom, koja je tada bila jedina na teritoriji bivše Jugoslavije, današnji Resursni centar u Podgorici.
“Marin je na Pravnom fakultetu, a ja na Fakultetu političkih nauka, smjer socijalni rad. Uslovi u studentskom domu su solidni, a to je i jedno od rijetkih mjesta koji su bar djelimično pristupačni osobama sa invaliditetom, posebno ljudima koji koriste kolica”, navodi ona.
Lidija je zaposlena u Savezu udruženja paraplegičara Crne Gore, ali Marin ima problema da dođe do posla, jer je strani državljanin i pored toga i osoba sa invaliditetom.
“Uprkos svemu tome on planira da nastavi život sa mnom u Crnoj Gori. Ovdje smo u Podgorici već dugo, navikli smo se. Podgorica je sve pristupačnija za korisnike kolica u odnosu na druge gradove u Crnoj Gori, s tim što sa jednom platom samostalnost teška. Nadam da će i Marin naći posao i da ćemo i mi biti porodica, kao i svaka druga i da ćemo studentsku sobu konačno osloboditi za neke druge studente. Dosta je teško i naći pristupačan stan, tako da nam već duže vrijeme Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore omogućava smještaj u studentskom domu, kao i dostupan prevoz do fakulteta”, ističe naša sagovornica.
Lidijin invaliditet je nastao u 12. godini, a uzrok je tumor na kičmi. Sada ima paraplegiju i korisnica je invalidskih kolica. Marinov invaliditet je od rođenja, cerebralna paraliza, odnosno otežano se kreće.
“Kod Marina me je privuklo prije svega to što je dobra osoba, što znam da bi sve uradio za mene i mislim da je nekako poseban. Možda sam ga zavoljela baš zbog toga što je drugačiji od ostalih. Imamo dosta zajedničkog. Volim zajedno da provodimo dosta vremena, bilo uz film,šetnju i razgovor o raznim temama. Jedino gdje nemamo zajedničkog jeste Marinova ljubav prema kladionici i ljubav prema sportu”, kaže ona.
Na pitanje da li probleme u vezi rješava kompromisom i da li smatra da je to jedan od glavnih preduslova za održavanje veze, naša sagovornica kaže da problemi svakako naiđu, ali kada se ljudi vole i kada znače jedno drugom, uvijek se svi problemi riješe.
“Nekada ja malo popustim, nekada Marin. Onaj ko pogriješi izvini se i nastavimo dalje”, iskrena je ona.
Lidija ne bi mogla da živi bez ljubavi, jer kako kaže, čim je ima ta veza ili brak ima poseban oblik i ljepotu.
“Volite se i budite uvijek jedno uz drugo”, poručila je čitaocima i svim zaljubljenima naša sagovornica.
Preuzeto sa portala CdM.
