Razgovor sa Nikolom Ilićem, programskim menadžerom Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore
Nebojša je razgovarao sa Nikolom Ilićem o položaju osoba s invaliditetom u Crnoj Gori, o tome šta znači biti saveznik marginalizovanih zajednica i o ulozi civilnog sektora u borbi za prava koja nerijetko ostaju samo na papiru. Kroz razgovor, otvoreno su dotakli teme koje rijetko dobijaju prostor u javnosti.
Kao neko ko se bavi pravima osoba s invaliditetom, kako sagledavate trenutnu poziciju te zajednice u Crnoj Gori — da li napredujemo ili stagniramo u “inkluziji’?
Ako bismo inkluziju mjerili po retorici institucija onda bismo možda rekli da napredujemo. Međutim, ako je mjerimo po stvarnim politikama odgovor je poražavajuće jasan, stagniramo a u pojedinim segmentima brutalno nazadujemo. Najdrastičniji primjer, koji ovo pokazuje, jeste pokušaj smanjenja subvencija za zapošljavanje osoba s invaliditetom, čime je država pokazala ne samo nerazumijevanje sopstvenih obaveza, već i dubok prezir prema stvarnim potrebama zajednice. Taj potez bi doveo hiljade ljudi u još dublje siromaštvo, a poslodavce/ke koje zapošljavaju osobe s invaliditetom ostavio bez osnovne podrške. Da nije bilo odlučne reakcije NVO sektora, posebno organizacija osoba s invaliditetom, ti štetni zakonski prijedlozi bi prošli bez otpora. Civilni sektor je bio taj koji je informisao javnost, izvršio pritisak i zaustavio pokušaj sistemskog urušavanja već slabih mehanizama podrške.Da nije bilo odlučne reakcije NVO sektora, posebno organizacija koje vode osobe s invaliditetom, poput UMHCG-a, ti štetni zakonski prijedlozi bi prošli gotovo bez otpora. Civilni sektor je bio taj koji je informisao javnost, izvršio pritisak i zaustavio pokušaj sistemskog urušavanja već slabih mehanizama podrške. Trenutna pozicija osoba s invaliditetom u Crnoj Gori ostaje obilježena duboko ukorijenjenim sistemskim preprekama, socijalnom isključenošću i institucionalnim nemarom. Prema podacima koje je krajem 2024. godine iznijela Marina Vujačić, na evidenciji nezaposlenih osoba s invaliditetom nalazi se više od 8.635 ljudi, dok su predložene izmjene zakona pokušale da drastično umanje subvencije za njihovo zapošljavanje. Istovremeno, obrazovni sistem ostaje neprilagođen, pristup zdravstvenim uslugama često diskriminatoran, a servisi podrške za život u zajednici nedostupni. Osobe s invaliditetom su, umjesto ravnopravnih građanki i građana, i dalje najčešće posmatrane kao “poseban slučaj”, dok njihova svakodnevica potvrđuje duboku zapuštenost javnih politika koje bi trebalo da im garantuju dostojanstvo, autonomiju i sigurnost.
Zato, smatram da ne možemo govoriti o inkluziji dok država pokušava da ‘uštedu’ traži upravo na leđima najisključenijih. Ne možemo govoriti o ravnopravnosti dok su osobe s invaliditetom primorane da svakodnevno dokazuju da postoje, da vrijede i da im pripada ono što im zakonom i ljudskim pravima već odavno pripada.
Dakle, ne, ne napredujemo nego pokušavamo da preživimo u sistemu koji nas redovno izdaje, i đe prava osoba s invaliditetom brani i čuva isključivo uporan i već iscrpljen civilni sektor.
Inkluzija nije kampanja, niti floskula u saopštenjima. Inkluzija je pitanje odgovornosti države. I dok ta odgovornost ne postane realna praksa, teško možemo govoriti o napretku
Šta za Vas znači biti saveznik marginalizovanih grupa, i kako tu “ulogu’ živite kroz rad u Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore?
Prije nego što sam saveznik, ja sam i sam pripadnik marginalizovane grupe. Moj aktivizam godinama se zasnivao na borbi za sopstvena prava i prava svih onih koji su dijelili i dijele moju poziciju u društvu, pripadajući zajednici trans, inter i rodno varijantnih osoba u Crnoj Gori. To iskustvo me je naučilo da nijedna borba ne postoji izolovano, da identitet nije zaseban “slučaj”, već presjek različitih aspekata koji nas oblikuju, sputavaju ili osnažuju, i da su ti identiteti neodvojivi od sistema koji su dizajnirani da održe neravnopravnost pod izgovorom reda, stabilnosti, tradicije.
Biti saveznik ne znači biti sa strane. Sam termin mi je tijesan, osjećam ga ali ne mogu da stanem u njega. Biti saveznik ne znači ni pomoći kad ti preostane vremena. Za mene, to znači stajati tačno tamo đe je linija konflikta, ne iz sažaljenja, nego iz odgovornosti.
Borbu za prava osoba s invaliditetom ne osjećam kao nešto van sebe, to je moja borba. Ne jer sam “dobar saveznik”, nego zato što dobro znam kako izgleda kad te sistem ne vidi, kad te prepoznaje samo kroz birokratiju, kroz dijagnozu, kroz odbacivanje. Kako je ovo meni poznato, tako odgovorno stojim iza toga da je nešto sa čim svi mogu rezonovati na određeni način te da je samo pitanje toga koliko sebi dozvoljavaju da prihvate neodvojivost naših borbi.
Zato, ni fašizam ne vidim kao opasnost samo za neke. To što se u njegovim počecima pravi razlika među ljudima, ko je “poželjan”, a ko “problem” jeste samo taktika. U fašizmu nema privilegovanih. Postoje samo oni koji će doći na red kasnije. Privilegije u fašizmu su privremeni ugovor sa njegovim nasljednicima i nasljednicama koji/e će i sami/e biti njegove žrtve.
Tu svijest živim još snažnije kroz rad u Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore. To nije organizacija koja se bavi “samo” jednom oblašću. To je prostor u kom se svakodnevno dokazuje da nijedna borba za ljudska prava ne postoji bez ostalih. Bilo da govorimo o obrazovanju, zapošljavanju, pristupačnosti, političkom učešću, zdravstvu, kulturi, govorimo o društvu kao sistemu koji ili priznaje vrijednost svakog čovjeka, ili ne priznaje nikoga.
UMHCG, kao jedna od najstarijih organizacija u Crnoj Gori, ima ugrađenu političku svijest o isprepletanosti ovih borbi. Tu svijest ne nosimo kao ukras, nego kao svakodnevni orijentir u kolektivu. Njegujemo narativ koji odbija da vidi ljude kroz kategorije, koji ne pristaje na “realnost” kao izgovor, koji zna da bez transformacije sistema, nema slobode.
Biti saveznik znači ne tražiti dozvolu da budeš odgovoran. Znači ne čekati da te neko pozove. Znači biti spreman da se ne dopadneš većini. Da rizikuješ. Da ostaneš tu i kad je najteže jer znaš da su to borbe koje se ne vode samo za druge, već i za tebe. Za sve nas.
Koliko su evropske integracije zaista uticale na stvarne promjene u oblasti prava i pristupačnosti za osobe s invaliditetom?
Evropske integracije su, u Crnoj Gori proizvele,određene promjene u oblasti prava osoba s invaliditetom ali one su uglavnom formalne, sistemske samo na papiru, dok suštinske i održive promjene u praksi još uvijek čekamo. Postoji ogroman diskontinuitet između evropskih standarda koje Crna Gora preuzima i realnog stanja u kojem žive osobe s invaliditetom.
U procesu pregovora Crna Gora je ratifikovala Konvenciju UN o pravima osoba s invaliditetom, usvojene su brojne strategije, izmijenjeni su zakoni, otvaraju se poglavlja u kojima se pitanje prava osoba s invaliditetom “pominje”. Ali pitanje nije šta je potpisano već šta se stvarno desilo nakon potpisa.
U stvarnosti, osobe s invaliditetom su i dalje suočene s nepristupačnim institucijama, segregacijom u obrazovanju, visokim stopama nezaposlenosti, nasiljem i siromaštvom. Servisi podrške za život u zajednici praktično ne postoje. Mnoge opštine ni danas nemaju funkcionalna lokalna tijela za podršku ovoj populaciji. I sve to uprkos „harmonizaciji sa EU propisima“.
Dakle, da, evropske integracije su donekle uslovile određene promjene, ali ne možemo govoriti o stvarnom progresu dok te promjene ne proizvedu konkretne, opipljive efekte u životima osoba s invaliditetom. Prava ne znače ništa ako ih ne možeš ostvariti. Pristupačnost nije vrijednost ako postoji samo u strategijama. Inkluzija nije proces ako se ljudi i dalje svakodnevno bore za najosnovnije.
Evropska unija neće dovesti inkluziju u Crnu Goru. To moramo uraditi mi. A da bismo to uspjeli, evropske integracije moraju prestati biti alibi, i početi biti alat.
Nedavno ste bili meta uvreda — kako to iskustvo mijenja Vaše viđenje društvenih odnosa i atmosfere u kojoj živimo?
Jedna od stvari koja, nažalost, ide ruku pod ruku s preuzimanjem uloge aktivnog građanina ili građanke, posebno ako si dio neke marginalizovane zajednice, jeste rizik od napada. I ne mislim samo na neslaganje, već na otvorene uvrede, prijetnje, pokušaje zastrašivanja i dehumanizacije. Ovo nije prvi put da sam bio meta i vjerovatno neće biti posljednji.
Vremenom sam razvio svijest o tome da je to realnost na koju, na neki način, „pristajemo“ kad odlučimo da iza svojih riječi stanemo imenom, prezimenom, licem i glasom. Ali to ne znači da ne boli. I ne, ne postoji neljudska otpornost. Postoji tijelo koje puca pod pritiskom. Postoji umor. Postoji rana. I nije sramota to reći. Jer ne boli samo zbog mene boli jer svjedoči u kakvom društvu živimo.
Vjerujem da je to jedan od razloga zašto više ljudi ne govori, zato što atmosfera u kojoj živimo ne prepoznaje glas kao snagu, već ga kažnjava. Stvara se kultura netrpeljivosti, ohrabrena s vrha i pažljivo njegovana kroz propagandu, anonimnost, izopačene ideje moći. Ona nije spontana, ona postoji sa svrhom. Da nas iscrpi, da nas uplaši, da nas natjera da budemo tihi i da onima “iznad” olakša manipulaciju. Jer, narod koji je u strahu, koji gleda drugog kao prijetnju, a ne kao saborca, nije narod koji se buni. To je narod koji ćuti. Ja neću da ćutim.
Napadi koje doživljavam iako znaju da me zadrže pri dnu, uvijek, kad se izdignem iz njih, ostave nešto neuništivo. Ojačaju mi kičmu, bistre mi pogled i što je najvažnije ne izazivaju u meni mržnju. Ja ljude koji ovo rade ne gledam kao „zle“. Gledam ih kao produkte sistema koji ih je ubijedio da je problem u meni, umjesto u tome što ni oni ne mogu da dobiju terapiju na vrijeme, da prehrane porodicu, da izliječe dijete. Njima možda nije uskraćen pristup zdravstvu jer su trans, ali jeste jer su siromašni, nevidljivi, obespravljeni.
Zato vjerujem da kada se ovakvi napadi dese, to nije kraj. To je poziv. Poziv da nastavimo. Da se ne povučemo. Jer nas ima više. A što nas više bude znalo svoje, i tuđe, odgovornosti to će manje njih imati moć da vladaju nad našim strahom.
Mislite li da postoji istinsko međusobno razumijevanje i solidarnost među različitim marginalizovanim grupama u Crnoj Gori, ili svako još uvijek vodi svoju borbu u tišini?
Da budem potpuno iskren, ne, ne mislim da u Crnoj Gori trenutno postoji istinsko međusobno razumijevanje i solidarnost među različitim marginalizovanim grupama. Mislim da idemo tim putem, i da postoje pokušaji, gestovi, trenuci koji pokazuju da je to moguće, ali nijesmo još stigli tamo. Nijesmo čak ni blizu.
Za početak, ne bih govorio ni o solidarnosti među zajednicama, dok ne adresiramo nedostatak solidarnosti unutar njih. Unutar jedne te iste marginalizovane grupe, ljudi često internalizuju društvenu mržnju i počinju da je projektuju na “svoje”. Napadaju jedni druge, prave hijerarhije ko je “prihvatljiv”, a ko “previše”, jer vjeruju da će time izbjeći kaznu društva. To je posljedica sistema koji nas uči da je pripadnost opasna, a podjela sigurna. A to je već poraz i to onaj koji mi sami nastavljamo da reprodukujemo.
U medijima i javnosti se često pojavi podrška između zajednica, i ona jeste važna. Pojave se i konkretni postupci, izrazi podrške, zajedničke inicijative, povremeni glasovi koji stanu jedni uz druge. Ali to nije dovoljno. Ne jer su ti gestovi bezvrijedni već jer su usamljenici u prostoru koji bi morao biti pokret.
Vjerujem da, da zaista osjećamo dubinu međupovezanosti naših borbi, da prepoznajemo da nije dovoljno boriti se samo za “svoje”, već da svako nepravdom pogođeno tijelo traži odgovor od svih nas, tada bismo već bili u procesu izgradnje jednog pokreta. Pokreta koji ima kičmu, a ne lične agende. Pokreta koji nije zasnovan na performansu solidarnosti, već na njenoj praksi. Pokreta koji zna da je sloboda jedne grupe neodvojiva od slobode svih drugih. Pokreta koji odbija da humanizuje političko samo kad mu odgovara, a depolitizuje čovjeka kad postane suviše “neprijatan”.
Zato, ne, ne vjerujem da smo još tu. Ali vjerujem da možemo da dođemo. Ako budemo imali hrabrosti da se pogledamo međusobno i najprije, da pogledamo u sebe.
Koliko je teško biti drugačiji, i još uz to javno angažovan, u društvu koje često reaguje otporom na sve što odstupa od “norme”?
Koliko je teško biti drugačiji i javno angažovan u društvu koje reaguje otporom na sve što odstupa od norme? Dovoljno da ti promijeni putanju života, ali ne i da te slomi, ako znaš ko si i zašto radiš to što radiš.
Postao sam javno angažovan kao maloljetan, ne zato što sam imao strategiju, nego zato što nijesam imao izbora. Istina je da kad si drugačiji, vidljiv i glasan, ulaziš u prostor u kom prestaje važenje svakodnevnih privilegija. Morao sam da odustanem od stvari koje se drugima podrazumijevaju, bezbrižnost, anonimnost, planiranje budućnosti u miru.
Dok su moji vršnjaci planirali fakultete i putovanja, ja sam vodio sudske procese zbog nasilja koje sam prijavljivao. Ulagao sam vrijeme, emociju i snagu da izgradim sebe iz temelja, da budem čovjek koji ne pristaje da ga definiše tuđa percepcija. Učio sam da nosim pritisak sistema, da prepoznam igru, da ne pokleknem pred očekivanjem da ćutim, da se prilagodim, da ne remetim mir većine.
Mjerili su me, način na koji hodam, govorim, gledam, dišem. Ali nijesu me mogli smanjiti. Jer sve to što je bilo predmet njihove kontrole, ja sam pretvorio u svoju odluku. U svoju snagu. U politiku postojanja.
Teško je, jer svaka tvoja riječ nosi rizik. Ali lakše je nego živjeti u laži. I ne radim ovo da bih se dokazao radim jer sam naučio da promjena ne dolazi kada se uklopiš, nego kada odbiješ da nestaneš.
Šta bi, iz Vaše perspektive, bile ključne tačke preokreta za Crnu Goru da se izvuče iz stalne tranzicije i postane istinski inkluzivno društvo?
Za početak, potrebna je temeljna promjena u razumijevanju toga šta inkluzija uopšte jeste. Inkluzija nije projekat, nije termin za promocije i političke izvještaje, i svakako, nije milost. Inkluzija je pitanje moći, strukture, i volje da se postojeći odnosi u društvu raspakuju i ponovo izgrade.Prva tačka preokreta mora biti stvarna redistribucija moći. Ne simbolična uključenost, ne savjetodavni status, nego stvarna politička, finansijska i institucionalna moć ljudi koji dolaze iz marginalizovanih zajednica. Bez toga, sve ostalo ostaje dekor, sredstvo za uljepšavanje. Druga je obrazovni sistem koji prestaje da uči prilagođavanje, i počinje da uči i gradi kritičko mišljenje, solidarnost i razumijevanje razlika. Ako već počinjemo od “osnova”, neka osnove budu postavljene na zdravim vrijednostima, a ne na održavanju statusa quo.
Treća tačka je institucionalna odgovornost. Dokle god institucije funkcionišu bez stvarnih sankcija za diskriminaciju, nasilje, nemar i zanemarivanje, svaka deklarativna posvećenost inkluziji ostaje prazna forma. Zakon mora imati zube. I mora da važi za sve, a ne samo za one koji su već bezbjedni i privilegovani.
Četvrta je razvoj sistema servisa podrške koji su univerzalno dostupni i dugoročno održivi. Servisi za samostalan život, asistenciju, pristup informacijama, mobilnost, obrazovanje i rad ne smiju zavisiti od entuzijazma ili projekata. Oni su uslov dostojanstva.
Peta, po meni ključna, tačka je izgradnja pokreta. Pokreta koji nije sezonski, koji nije vođen ličnim interesima, koji ima kičmu i kapacitet da odgovori kad politika zakaže. Pokreta koji ne pristaje na podjele. Jer istinska inkluzija se ne dešava zato što je neko na vlasti “progresivan”, već zato što je postalo politički neodrživo da sistem i dalje diskriminiše.
Crna Gora neće postati inkluzivna zato što je potpisala neku konvenciju ili otvorila poglavlje. Postaće inkluzivna onda kad oni koji trpe nepravdu dobiju prostor da je preoblikuju. I kad se više ne budemo pitali da li je vrijeme za to, već kako da učinimo da se desi.
Ima li prostora u crnogorskoj kulturi i javnom diskursu za glasove onih koji ruše stereotipe — ili su još uvijek potisnuti na margine?
Ne, još uvijek su potisnuti na margine. To nije slučajnost, niti previd. To je sistemska pozicija koja se pažljivo održava. Glasovi onih koji ruše stereotipe, koji postavljaju pitanja, koji se ne uklapaju u očekivano, nijesu poželjni u glavnom toku crnogorske kulture i javnog diskursa, jer bi njihovo prisustvo značilo preispitivanje svega što je do sada važilo kao „normalno“.
Prostor se ne stvara sam od sebe. I oni koji ga imaju rijetko će ga dobrovoljno ustupiti. Zato ne vjerujem u čekanje. Ne vjerujem u pozive koji možda nikad neće doći. Vjerujem u to da svoj prostor moramo uzeti sami. Ne nasiljem, nego jasnoćom, prisutnošću, upornošću i odbijanjem da budemo utišani.
Glasovi koji ruše stereotipe nijesu prijetnja kulturi. Oni su ono što kulturu čini živom, ljudskom. Dokle god se ti glasovi drže van centra, Crna Gora neće moći da govori da je istinski demokratsko, slobodno i inkluzivno društvo.
