“Položaj Roma i osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori: Razgovor sa Mensurom Šaljajem predsjednikom Romskog Savjeta Crne Gore”
Čekajući „crnogorski Woodstock“ mogao bi biti lajtmotiv za razgovor sa mojim sagovornikom. Uvaženi Predsjednik Romskog savjeta,, gospodin Mensur Šaljaj je sagovornik sa kojim je uvijek inspirativno razgovarati na aktuelne teme.
Bila je godina, 1969. Jimi Hendrix je na Woodstocku svojim izvođenjem američke himne, na gitari, simbolizovao borbu za ljudska prava i slobodu. Taj trenutak nije bio samo muzički događaj, već” glas ‘ svih onih čije su građanske potrebe bile” tiho gušene’ . Danas, iz perspektive Crne Gore, jedan „crnogorski Woodstock“ mogao bi biti kada predstavnik romske zajednice, sa ili bez invaliditeta i osoba sa invaliditetom zajedno izvedu himnu Crne Gore na zvaničnom događaju. Ovo bi bio važan, usuđujem se napisati i istoriski primjer priznanja jednakosti, borbe protiv diskriminacije i pokazivanje integracije kroz simboliku koja ima moć da mijenja društvo.
Ovom razgovorom želimo se osvrnuti na izazove s kojima se Romi sa i bez invaliditeta suočavaju u društvu, kao i na napore da se ostvari puna integracija Romske zajednica.
Gospodine Šaljaj, kako biste opisali aktuelnu situaciju i izazove kada je u pitanju integracija romske zajednice u Crnoj Gori, posebno u odnosu na pripadnike Romske zajednice koji imaju neki od oblika invaliditeta?
Situacija je i dalje veoma složena, iako su tokom posljednje decenije napravljeni određeni pomaci kada je u pitanju integracija Roma u crnogorsko društvo. Međutim, kada govorimo o Romima koji imaju invaliditet, govorimo o dvostruko marginalizovanoj grupi – oni su suočeni sa dvostrukom diskriminacijom: i kao Romi i kao osobe sa invaliditetom.
Nažalost, ti ljudi su gotovo nevidljivi u sistemu. Mnogi ne posjeduju adekvatnu dokumentaciju, nisu uključeni u obrazovni sistem, nemaju pristup zdravstvenim i socijalnim uslugama na jednak način kao ostali građani. Često žive u neuslovnim naseljima, bez fizičke pristupačnosti i bez osnovne podrške. Integracija Roma je izazov, ali integracija Roma sa invaliditetom zahtijeva dodatnu pažnju, odgovornost i osjetljivost institucija.
Koji su najvidljiviji oblici diskriminacije na koje Romi, a posebno Romi sa invaliditetom, nailaze u društvu? Da li postoje specifične prepreke koje čine njihov položaj još težim?
Romi se suočavaju sa diskriminacijom na svim nivoima – od odbijanja prilikom zapošljavanja, isključenosti iz obrazovanja, do problema sa pristupom zdravstvenim uslugama. Kada je riječ o Romima sa invaliditetom, te prepreke su još izraženije.
Postoje mnogi slučajevi gdje roditelji djece sa invaliditetom, koji su iz romske zajednice, ne dobijaju adekvatnu podršku ni od obrazovnog sistema ni od lokalnih institucija. Pitanje pristupačnosti prostora, informacija, ali i jezika komunikacije – sve to dodatno otežava položaj Roma sa invaliditetom. Veliki broj njih živi u siromaštvu, bez tehničkih pomagala, bez asistencije, i često ih društvo percipira kao teret, a ne kao punopravne građane.
U kojoj mjeri su institucije i zakonodavni okvir u Crnoj Gori, prema vašem mišljenju, odgovorni na izazove sa kojima se susreću Romi sa invaliditetom? Da li postoje inicijative i konkretne aktivnosti koje vam ukazuju na mogućnost za pozitivnim promjenama?
Crna Gora ima dobar zakonodavni okvir na papiru – Zakon o zabrani diskriminacije, strategije za Rome, kao i dokumente koji se bave pravima osoba sa invaliditetom. Međutim, problem je u sprovođenju. Deklarativna podrška postoji, ali u praksi se jako malo toga mijenja.
Imali smo nekoliko inicijativa koje su obećavale – poput saradnje sa Ministarstvom za ljudska i manjinska prava, pokretanja lokalnih akcija za pristupačnost u romskim naseljima, i pojedinačne primjere dobre volje među ljekarima, nastavnicima i socijalnim radnicima. Međutim, to su više izuzeci nego pravilo.
Neophodan je sistemski pristup – uključivanje Roma sa invaliditetom u sve faze odlučivanja, od lokalnih savjeta do nacionalnih tijela. Bez njihove uključenosti, nema stvarnih promjena.
Takođe, želim vas pitati kako vidite mogućnost i značaj kulturnih i društvenih događaja (poput onog koji sam pomenuo u uvodnom dijelu) za podsticanje ravnopravnosti i integracije? Možete li u kontekstu našeg razgovora zamisliti „crnogorski Woodstock“ kao simbolički trenutak za promjene?
Apsolutno! Kulturni i društveni događaji imaju ogroman potencijal da mijenjaju percepciju i brišu predrasude. Kultura spaja tamo gdje politika dijeli. Ja bih volio da vidim jedan „crnogorski Woodstock“ – ne samo kao muzički festival, već kao simbol različitosti, slobode, ravnopravnosti.
Zamislite prostor gdje zajedno nastupaju romski muzičari, osobe sa invaliditetom, umjetnici iz različitih etničkih zajednica – gdje se ne gleda ko si i odakle si, već šta nosiš u sebi. Takvi događaji mogu da otvore oči i srce, više nego stotine izvještaja.
Mi kao Romski savjet smo uvijek otvoreni za partnerstva u organizaciji takvih događaja. Ne zbog folklora, već zbog stvarne, dubinske promjene.
Šta mislite da bi društvo trebalo učiniti da bi se stvarali uslovi za punu inkluziju Roma sa akcentom na pripadnike Romske populacije sa invaliditetom? Šta su ključni koraci koje treba poduzeti na svim nivoima – od obrazovanja do zapošljavanja i kulturnog života?
Prije svega, potrebno je da se Roma sa invaliditetom ne sjećamo samo kada su u pitanju projekti ili međunarodni izvještaji. Mora se raditi svakodnevno.
Ključni koraci uključuju:
Obrazovanje – obezbijediti asistente, pristupačne škole, inkluzivne sadržaje i boriti se protiv segregacije.
Zapošljavanje – stvoriti kvote, subvencije i programe obuke za Rome sa invaliditetom, jer trenutno su skoro potpuno isključeni sa tržišta rada.
Pristup uslugama – od zdravstva do socijalne zaštite, mora postojati aktivno uključivanje i razumijevanje njihovih potreba, uz prevodioce i kulturne medijatore kada je to potrebno.
Vidljivost u javnom prostoru – kroz kulturu, medije, politiku. Mi moramo da čujemo njihove glasove, ne da pričamo umjesto njih.Lokalni nivo – opštine moraju prepoznati Rome sa invaliditetom u svojim planovima i budžetima. U suštini, sve se svodi na poštovanje – poštovanje dostojanstva svakog čovjeka. A inkluzija ne smije biti privilegija, već pravo.
