Govor gospođe Nade Drobnjak, članice Odbora za evropske integracije i predsjednice Odbora za rodnu ravnopravnost Skupštine Crne Gore

Gospođa Nada Drobnjak,članica Odbora za evropske integracije i predsjednica Odbora za rodnu ravnopravnost Skupštine Crne Gore, održala je inspirativan govor na Javnoj debati ,,Proces pregovora i osobe s invaliditetom”. Ovaj događaj je organizovan 30. jula 2014. godine, u Podgorici, u organizaciji Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija – Kancelarije glavnog pregovarača za vođenje pregovora o pristupanju Crne Gore Evropskoj uniji u saradnji sa Programom za razvoj kapaciteta.

Zamolili smo gospođu Drobnjak da nam ustupi svoj govor kako bismo ga stavili na naš sajt, što je ona ljubazno i učinila.

Govor gospođe Nade Drobnjak:

,,Procjenjuje se da širom svijeta postoji milijardu ljudi s invaliditetom, a da njih 80 % živi u zemljama u razvoju. U Evropskoj uniji živi 80 miliona ljudi s invaliditetom koji imaju veliku potrebu za pristupačnom fizičkom, intelektualnom i socijalnom okolinom bez predrasuda, bez barijera, prepreka ili stereotipa koji ih sprečavaju da u potpunosti uživaju u svojim osnovnim ljudskim pravima. Od tih 80 miliona 46 miliona su žene i djevojčice, koje čine 16 % ukupnog ženskog stanovništva u EU-u.

Prema podacima iz Popisa  stanovništva 2011. godine, Crna Gora ima 620.029 stanovnika, od kojih se 11% izjasnilo da ima smetnje u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Ovo je bio prvi put da su se prikupljali podaci o licima koja imaju smetnje pri obavljanju svakodnevnih aktivnost, odnosno o licima koja imaju ograničenja u izvođenju ili učestvovanju u različitim aktivnostima i koja doživljajvaju ograničenja u osnovnim funkcionalnim aktivnostima, kao što su hod, sluh, vid, itd, čak iako je ograničenje bilo poboljšano upotrebom pomagala ili uz podršku okoline. Od ukupnog broja lica koja su se izjasnila da imaju smetnje u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, 5% se izjasnilo da ima smetnje u kretanju, 1% smetnje sa sluhom, 2% smetnje sa vidom, 1% smetnje sa pamćenjem i koncentracijom, 4% sa ostalim teškoćama.

Do 2007. godine Crna Gora nije imala nijedan antidiskriminacioni zakon, a te godine u julu je usvojen Zakon o rodnoj ravnopravnosti.

Kada su u pitanju osobe sa invaliditetom, a posebno žene sa invaliditetom, do donošenja Zakona o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom (2011), društvena briga i pažnja na ovaj dio stanovništva uglavnom su bile usmjerene prema tzv. medicinskom modelu. No, danas možemo reći da je pravni okvir dobar. Između ostalih propisa koje tretiraju pitanje položaja i ostvarivanje prava osoba sa invaliditetom pomenuću:

–     Konvenciju UN o pravima lica sa invaliditetom;

–     Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena;

–     Evropsku strategiju za lica sa invaliditetom 2010-2020.godina;

–     Strategiju za integraciju lica sa invaliditetom u Crnoj Gori 2008-2016 sa akcionim planovima;

–     Zakon o rodnoj ravnopravnosti;

–     Zakon o zabrani diskriminacije;

–     Zakono zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom;

–     Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju;

–     niz drugih zakona (kao npr. Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata) i međunarodnih dokumenata (Rezolucija Evropskog parlamenta o ženama sa invaliditetom i druga).

KONVENCIJA UN O PRAVIMA LICA SA INVALIDITETOM

Zakon o ratifikaciji Konvencije UN o pravima lica sa invaliditetom usvojen je u crnogorskoj Skupštini 15.jula 2009.godine. Ratifikovanom Konvencijom garantuju se postojeća prava lica sa invaliditetom i priznanje potreba da se prepoznaju kao punopravni članovi, koji na osnovu jednakosti, doprinose razvoju zajednice.

EVROPSKA STRATEGIJA ZA LICA SA INVALIDITETOM 2010-2020

Evropska startegije posmatra pristupačnost kao preduslov za participaciju u društvu i ekonomiji, uz podršku uvođenja pristupačnosti i „jednog dizajna za sve“ u obrazovne programe i obuke za relevantne profesije.

Opšti cilj ove strategije je da osnaže lica sa invaliditetom tako da u potpunosti mogu uživati svoja prava i imati punu korist od učešća u društvu i ekonomiji Evrope, posebno putem jedinstvenog tržišta.

STRATEGIJA ZA INTEGRACIJU OSOBA SA INVALIDITETOM U CRNOJ GORI, ZA PERIOD 2008. DO 2016. GODINE

Vlada Crne Gore usvojila je u 2007.godine Strategiju za integraciju osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori, za period 2008. do 2016. godine. Ovaj dokument predstavlja dugoročni strateški plan djelovanja svih socijalnih aktera u Crnoj Gori i obuhvata  oblasti: zdravstve zaštite, socijalne zaštite i penzijsko invalidskog osiguranja, oblast obrazovanja, profesionalnog osposobljavanja i zapošljavanja, pristupačnost, kulturu, sport i rekreaciju, kao i oblast koja se odnosi na položaj organizacija osoba sa invaliditetom u civilnom društvu. U ovoj Strategiji naglasak je stavljen na prijedlog mjera kojima će se utvrditi aktivnosti koje će imati za cilj praćenje sprovođenja i realizacije osnovnih ciljeva strategije.

Interesantno je da se već tada prepoznalo važnim orodniti ovu strategiju. Tako je u terminima objašnjen pojam Rodna ravnopravnost – podrazumijeva da muškarac i žena imaju jednake uslove za ostvarivanje potpunih ljudskih prava i mogućnost da doprinesu nacionalnom, političkom, ekonomskim, socijalnom i kulturnom napretku, kao i da podjednako uživaju koristi od tog napretka. Pored toga, uključuje obavezu Vlade da vodi politiku jednakih mogućnosti; da bliže definiše sadržaj načela ravnopravnosti u pojedinim oblastima društvenog života, posebno u sferi ekonomije i politike; ustanovljavanje mogućnosti preduzimanja mjera afirmativne akcijeradi otklanjanja faktičke neravnopravnosti; i zaštitu prava na ravnopravnost.

No, u samim mjerama i aktivnostima  se moglo i moralo posvetiti više pažnje ženama sa invaliditetom.

Zašto?

Iako su i muškarci i žene sa invaliditetom subjekti diskriminacije po osnovu svoje invalidnosti, žene sa invaliditetom su dvostruko diskriminisane: po osnovu pola i po osnovu invalidnosti. One su u višestruko nepovoljnijem položaju, suočene sa značajnim poteškoćama u dobijanju pristupa odgovarajućem stanovanju, zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju, javnom prevozu, profesionalnom osposobljavanju i zapošljavanju, a nemaju ni jednak pristup kreditiranju i drugim proizvodnim resursima i skoro da ne učestvuju u procesu donošenja odluka

Skoro svako istraživanje o osobama sa invaliditetom zanemaruje važnost rodnih uloga. Koristi se jednostran pristup u istraživanju života osoba sa invaliditetom, zapostavljajući ispitivanje uticaja rodnih uloga na živote muškaraca i žena sa invaliditetom.. “Imati invaliditet vjerovatno zasjenjuje ove dimenzije društvenog iskustva. Čak se i studenti sa razvijenim osećajem za invalidnost fokusiraju na invalidnost kao na jedinstven koncept i posmatraju ga kao jedinu i ekskluzivnu karakteristiku osoba sa invaliditetom, umjesto kao «glavnu» karakteristiku grupe koja ima i ostala obilježja « (Asch & Fine, 1988: 3).

Osobe sa invaliditetom  se u životu  suočavaju sa mnogim preprekama. Imaju prepreke i u svojoj borbi za ravnopravnost. Zato je neophodno da politika i praksa budu dizajnirane tako da prepoznaju specifične potrebe lica sa invaliditetom, i posebno žena sa invaliditetom.

 Ukazaću na četiri oblasti života i kako se žene sa invaliditetom tretiraju u njima u poređenju sa ženama koje nemaju invaliditet i muškarcima sa invaliditetom. Te oblasti su (1) tradicionalna ženska sfera rađanja i gajenja djece, porodica; (2) obrazovanje, (3) zapošljavanje i (4) politika.

Tradicionalna uloga žene kao nekog ko podiže djecu, ko je majka, supruga i domaćica  obično nije ista i za žene sa invaliditetom. U poredjenju sa muškarcima sa invaliditetom i ženama bez invaliditeta, žene sa invaliditetom češće ostaju van braka, kasnije se udaju i često se razvode ukoliko se udaju. Iako se polako počela mijenjati tradicionalna slika majke kao jedine koja brine i podiže decu, još uvek je slika  majke ona koju društvo koristi kao osnovnu predstavu o ženi. Kako se žene sa invaliditetom smatraju zavisnima i neko o kome treba brinuti, onda je mnogima teško zamisliti kako majka sa invaliditetom može ispuniti ulogu onoga ko brine i gaji decu.

Postoji i problem brige o reproduktivnom zdravlju, odnosno njene dostupnosti  ženama sa invaliditetom. U Crnoj Gori postoji samo jedna ginekološka ordinacija  pristupačna ženama sa invaliditetom.

Žene sa invaliditetom nisu samo diskriminisane u pokušajima da biološki postanu majke ili starateljke nad djecom, već i u pokušajima usvajanja djece ili pružanja hraniteljstva.

Takođe, ne smijemo zanemariti da je puno veća vjerovatnoća da žene i djevojčice s invaliditetom budu žrtve nasilja, posebno nasilja u porodici i seksualnog iskorištavanja. Procjene pokazuju da je vjerovatnoća da žene s invaliditetom budu zlostavljane 1,5 do 10 puta veća nego žene bez invaliditeta.

 Kada je riječ o obrazovanju, primjetno je da žene sa invaliditetom imaju niže obrazovanje od žena bez invaliditeta ili muškaraca sa invaliditetom.

 Zapošljivost osoba s invaliditetom je slaba, ali kada se radi o ženama s invaliditetom situacija je još lošija. Čak i u situacijama kada imaju kvalitetno obrazovanje i kada imaju prednost pri zapošljavanju, opet imamo situaciju da se zakon ne primjenjuje i da poslodavci radije plaćaju kazne nego zapošljavaju osobe s invaliditetom. Osim što je vjerovatnije da će osobe sa invaliditetom biti izložene siromaštvu, na zaposlenje se mora gledati ne samo kao na izvor zarade već kao i na način integracije u društvo osoba sa invaliditetom. Moram ukazati na činjenicu da žene i djevojčice s invaliditetom nailaze na veće probleme pri ulasku na tržište rada zbog čega im je teško da sebi obezbijede nezavisan život. Ovo je prilika da naglasim značaj usvajanja plana rodne ravnopravnosti EDF-a (European Disability Forum – evropske krovne organizacija za osobe s invaliditetom).

Žene i djevojčice s invaliditetom imaju pravo da u najvećoj mogućoj mjeri donose odluke o vlastitom životu i potrebama. Kako je  učestvovanje u  demokratskim procesima svih građana, žena i muškaraca, dio osnovnih i građanskih prava, neophodno je stvaranje infrastrukture za to učestvovanje tamo gdje ona nedostaje. Pod infrastrukturom, podrazumijevam, između ostalog, i osiguravanje prilagođenih objekata, ali i mjere kojim se podstiče uključenost i učešće žena sa invaliditetom. Statistika o učešću žena u javnom i političkom životu pokazuje da je mali broj žena na mjestima odlučivanja, kao i da nema žena sa invaliditzetom. Zato je i bilo logično pitanje Miroslave Mime Ivanović, iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore postavljeno Vladi na sjednici Ženskog parlamenta, 8. marta 2014. godine:

S obzirom da ni obrazovanje, ni zaposlenje, ni samostalni život nisu dostupni mladim ženama s invaliditetom, zbog arhitektonskih, finansijskih i barijera u stavovima, a koje sprečavaju mlade žene s invaliditetom da budu zastupljene u političkom životu, a da ne govorimo o ključnim pozicijama u državi, šta ćete konkretno preduzeti u cilju pokretanja učešća mladih žena s invaliditetom u politici Crne Gore?

Jedan od odgovora je, možda, da se u procesu pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji pitanje položaja žena sa invaliditetom ne smije samo tretirati kroz pregovore u poglavljima 19. Socijalna politika i zapošljavanje 23. Pravosuđe i temeljna prava, već da mora biti tretirano i kroz sva druga poglavlja.’’

 

 

Related posts